Marko ne može u banju, a njiva da čeka: U osmoj deceniji obrađuje zemlju, kukuruz sejao na 77. rođendan
Zbog nepovoljne demografske slike i u bogatoj Mačvi je uobičajno da starci obrađuju zemlju da plodne oranice ne bi zarasle u korov. Primer poljoprivrednog penzionera Marka Đurića (77) iz Klenja uklapa se u mozaik slike savremenog sela u kojem je sve manje mladih.
Marko je zvanično već 12 godina penzioner, ali i u "trećem dobu" obrađuje četiri hektara zemlje, u bašti proizvodi povrće, neguje voćnjak i gaji stoku. Živi sam na imanju, ali sve stigne da uradi na vreme. Prekjuče, u četvrtak, obeležavao je rođendan, ali tek pošto je posejao kukuruz na njivi površine 1,5 hektara koju je dan ranije pripremio.
- Najvažnije je da sam zdrav. Bez obzira na samoću, može sve da se postigne. Imam svoj traktor Ferguson, taman je za mene i moje godine i polako uzorem i spremim leju za sejanje. Samo setvu, žetvu i berbu platim da se obavi, sve ostalo radim sam - kaže Marko.
Na 1,5 hektaru jesenas je posejao pšenicu i ječam, pa tako cele godine ima dovoljno hrane za svinje i ovce. Kada završi posao u oboru radni dan nastavlja u bašti.
- Luk sam odavno zasadio, već se zeleni. Svake godine imam svega po malo, paradajza, paprike, krompira, šargarepe i drugog povrća. Ništa ne prskam, a baštu đubrim samo stajnjakom - nastavlja Marko.
Iako je završio ekonomsku školu Marko je ostao na dedovini kojoj i danas, kao u mladosti "služi", a ona mu bogato uzvraća. Poslovi na imanju, po njegovom uverenju, pomogli su mu da sačuva zdravlje i vitalnost pa ponekad mora da ubeđuje ljude kako "gazi" osmu deceniju.
- Pre dve godine sam prvi put posle deset godina od penzionisanja otišao u banju preko Fonda PIO. Dva puta su mi menjali termine koje sam dobio u vreme žetve pšenice i berbe kukuruza. Rekao sam im ako ne može da se promeni, onda ne moram ni da idem kad već do sada nisam. Ne može seljak da se odmara, a njiva da ga čeka - kazao je vredni domaćin.
Samačke dane i noći skraćuje čitajući knjige, prelistava arhivu svojih zapisa i fotografija o prošlosti rodnog sela i cele Mačve koje je beležio skoro pola veka. Oni koji ga dobro poznaju smatraju ga istinskim hroničarom jer je istraživajući ne samo zabeležio daleku prošlost sela već i napisao interesantne priče o ljudima i događajima. U njima kao bujica naviru davno zaboravljeni lokalizmi ovog kraja i mudre misli koje Marko nadahnuto pripoveda i povremeno objavljuje na društvenim mrežama.
(Telegraf Biznis)