421.094 tone pod kvotama: Šta država zapravo štiti - tržište ili domaću proizvodnju?
Početkom 2026. godine Srbija je uvela privremene mere koje ograničavaju uvoz određenih proizvoda od gvožđa, čelika i cementa. Uredbom o uvođenju privremene mere za obezbeđenje ekonomske stabilnosti industrija od strateške važnosti za ekonomiju Republike Srbije uvedene su tarifne kvote za uvoz proizvoda iz ovih kategorija, a nakon popunjavanja kvota na određene proizvode primenjuje se dodatna carina od 50 odsto. Uredbom je na početku bilo obuhvaćeno ukupno 421.094 tone tarifnih kvota, od čega 250.350 tona Portland cementa, a ovaj režim je tokom godine menjan.
Uvedene kvote nisu zabrana uvoza. One određuju količinu proizvoda koja može da se uveze pod predviđenim uslovima. Kada se kvota popuni, na dodatne količine primenjuje se propisana dodatna carina. Cilj Uredbe nije zatvaranje tržišta, već stvaranje prostora da domaća industrija odgovori na promenjene uslove poslovanja, koje se usled globalnih kriza uveliko oseća i u našoj industriji.
Cement i čelik su osnovni inputi za građevinarstvo, infrastrukturu i industriju. Nestabilnost u njihovoj dostupnosti na tržištu i nepredvidivost cena može se preneti na sve građevinske kompanije, distributere i investitore. Zato je očuvanje domaćih proizvodnih kapaciteta važno ne samo za proizvođače ovih materijala već i za otpornost celokupne naše privrede.
Precizno registrovani podaci Svetske banke kažu da je Srbija 2024. godine uvezla 613.600 tona Portland cementa, vrednih 73,95 miliona dolara. Istovremeno je uvezla i 117.130 tona čelične armature i srodnih čeličnih proizvoda za građevinarstvo, u vrednosti od 79,92 miliona dolara. Ovi podaci pokazuju značajno učešće uvoza pomenutih proizvoda na domaćem tržištu.
- Ne govorimo o tome da uvoz treba zaustaviti, već o tome da domaća industrija mora imati uslove da bude konkurentna, da investira i zadrži proizvodne kapacitete. Pozdravljamo uvođenje zaštitne mere kao što je Uredba o uvođenju privremene mere za obezbeđenje ekonomske stabilnosti industrija od strateške važnosti za ekonomiju Republike Srbije, ali ona dobija pun smisao kada njeno trajanje industriji obezbeđuje predvidiv prostor za razvoj - navodi Stanislava Simić, direktorka Asocijacije srpske energetski intenzivne industrije (ASEII).
- Trajanje ovakvih zaštitnih mera u Evropskoj uniji propisano je na 4 godine, sa mogućnošću produženja, dok je kod nas taj period, za sada, svega šest meseci, sa mogućnošću produženja.
Važno je razlikovati privremenu trgovinsku zaštitu od trajnog zatvaranja tržišta. Privremena mera može biti važan instrument industrijske politike, ali za konkurentniju privredu potrebna su i ulaganja, veća produktivnost, nove tehnologije i veća energetska efikasnost, što zahteva planiranje i implementaciju na duži period u poznatim i stabilnim uslovima poslovanja.
S druge strane - i u Evropskoj uniji se istovremeno menjaju uslovi poslovanja. Od 1. januara 2026. CBAM je u definitivnom režimu i obuhvata, između ostalog, cement i gvožđe i čelik. EU je od 1. jula uvela i novi režim zaštite čelika: bescarinska kvota ograničena je na 18,3 miliona tona godišnje, a na uvoz iznad kvote primenjuje se dažbina od 50 odsto. I dok EU uveliko štiti svoje tržište i svoje proizvođače i Srbija mora da razmišlja kako da zaštiti domaću proizvodnu bazu od nepredvidivih spoljnih pritisaka i kako da industriju učini dovoljno konkurentnom da joj zaštita dugoročno ne bude potrebna.
U tome su važne dve državne politike, koje su tesno povezane - Ministarstvo unutrašnje i spoljne trgovine ima ključnu ulogu u trgovinskoj politici i merama zaštite, dok Ministarstvo privrede vodi širi okvir industrijske politike i strategiju konkurentnosti. Zato u ASEII kažu da pitanje nije samo koliko će jedna uredba važiti. Pitanje je da li Srbija želi da zadrži industriju koja proizvodi, zapošljava i investira - i da li joj za to može obezbediti predvidiv regulatorni okvir.
Jer, kada se jednom umanji ili izgubi proizvodni kapacitet, mnogo je teže ponovo ga izgraditi nego sačuvati uslove za njegov razvoj.
(Telegraf.rs/PR)