Muž i žena napustili Švajcarsku, pa se vratili u BiH: "Dosta nam je, ne želimo više ovo..."

D. J.
Vreme čitanja: oko 2 min.

Foto: Shutterstock

Tri decenije života u inostranstvu za mnoge predstavljaju simbol sigurnosti i finansijske stabilnosti, ali za porodicu Ćorić to nije bilo dovoljno da utiša snažnu povezanost sa rodnim krajem. Nakon 33 godine provedenih u Švajcarskoj, doneli su hrabru odluku da se vrate na Plehan. Ovo mesto, i pored dubokih ratnih rana, za njih je uvek imalo neprocenjivu vrednost i mir koji u tuđini nisu mogli pronaći.

Plehan kod Dervente danas je samo senka nekadašnjeg kraja u kojem je živelo oko osam hiljada Hrvata, dok ih je sada stalno nastanjeno tek stotinak. Iako su raseljeni širom sveta, mnogi i dalje sanjaju o povratku na zgarišta svojih domova, ali retki taj san i ostvare. Ćorići su jedni od tih retkih – poslušali su unutrašnji glas i odlučili se vratiti na dedovinu. Emotivna povezanost sa rodnom zemljom bila je jača od bilo kakvog materijalnog bogatstva stečenog u Švajcarskoj.

Šimo Ćorić opisuje svoj nemir:

- Mene je uvek moje mesto vuklo i želeo sam da budem svoj na svome. Supruzi sam svake godine govorio: idemo, ne mogu više, dosta je, moram se vratiti, ja hoću da budem dole, ne treba mi ni novac, ne treba mi ništa.

Povratak je značio i potpuno novu životnu rutinu. Ankica Ćorić je medicinsku karijeru zamenila radom na zemlji i uzgojem stoke. Obnovili su kuću, dok je njihovo četvoro dece ostalo u Švajcarskoj. Ankica naglašava vezu sa korenima kroz svakodnevni rad:

- Tako se radilo kod naših kuća, tako su radile naše bake i mame. Posadiš luk, pa šta Bog da, i tako nastaje sve – ne bude tu samo luka, bude svega, i imamo naše domaće životinje.

Gledaju ovaj prostor kao mesto za lep, miran i radostan život

Put do obnove nije bio lak – dočekale su ih razrušene kuće i zapuštena imanja, što je sudbina mnogih hrvatskih prostora u Republici Srpskoj. Uz političke prepreke i nedostatak radnih mesta, Ćorići su ustrajali, gradeći korak po korak. Ankica opisuje početke:

- Ovo je nekoliko godina bilo napušteno i propadalo, a onda smo počeli polako ulagati, napravili smo jednu zavičajnu kuću i jedan pastoralni projekat – hodočasničku kuću.

Optimistične poruke stižu i iz Crkve, jer se primećuje rast interesa za povratak, naročito među onima koji završavaju radni vek u inostranstvu. Fra Ivan Nujić ističe promenu percepcije Plehana:

- Ljudi, posebno oni koji sada odlaze u penziju, gledaju ovaj prostor kao mesto za lep, miran i radostan život.

Ovo daje nadu da Plehan polako ponovo postaje mesto života, a ne samo sećanja. Pored povratka porodice, intenzivno se radi i na obnovi duhovnog središta – crkve Svetog Marka Evanđelista, samostana i galerije moderne umetnosti. Fra Nujić veruje da će obnova ovih simbola zajedništva biti ključna za budućnost:

- Nadamo se da će se naći dobri ljudi i podrška sa raznih strana, i da ćemo to, uz Božju pomoć, završiti. Zaista je jako važno.

Spoj vere, obnove i neugasle čežnje za domovinom jedini je put ka trajnom oživljavanju ovog kraja.

(Telegraf Biznis/Dnevno)