Čola za 3 noći zaradi više nego rudar za 4 godine: Ovako je Vuk Drašković započeo "svađu" o platama u SFRJ!
Osamdesetih godina u Jugoslaviji vodila se zanimljiva rasprava koja danas zvuči iznenađujuće aktuelno. Nije se govorilo samo o tome koliko zarađuju najveće muzičke zvezde, već i o tome koliko vredi rad običnog čoveka u poređenju sa onima koje tržište pretvara u milione. Jedan od najglasnijih kritičara bio je tada mladi pisac Vuk Drašković, koji je u knjizi Ja, malograđanin iz 1981. godine uporedio zarade estradnih zvezda sa platama rudara i radnika.
Povod za polemiku bila je vest da je Zdravko Čolić za tri novogodišnja nastupa u zagrebačkom hotelu "Interkontinental" zaradio 350.000 tadašnjih dinara. Drašković je napisao da je to više nego što jedan dobro plaćeni rudar zaradi za četiri godine, a u istom kontekstu pomenuo je i Gorana Bregovića, tada već neprikosnovenog lidera grupe Bijelo dugme, kao simbol nove jugoslovenske estradne elite.
Još zanimljivija bila je njegova računica. Prema podacima koje je naveo, više od pola miliona Jugoslovena primalo je manje od 4.500 dinara mesečno, pa bi, kako je tvrdio, morali da rade između 150 i 200 godina da bi zaradili onoliko koliko su Čolić i Bregović mogli da zarade za jednu godinu. Bez obzira na to da li se neko slaže sa njegovim stavovima ili ne, poređenje je otvorilo ozbiljno ekonomsko pitanje - kako tržište određuje vrednost rada i zašto isti sistem toliko različito nagrađuje različita zanimanja.
Sa ekonomske strane, odgovor nije jednostavan. Muzičari nisu bili plaćeni zato što rade više od rudara ili fabričkih radnika, već zato što su stvarali proizvod koji je mogao da se proda milionima ljudi. Svaki koncert, prodata ploča ili televizijski nastup donosili su prihod ne samo izvođačima, već i diskografskim kućama, organizatorima koncerata, medijima i državi kroz poreze. Popularnost je postala tržišna kategorija, a tržište je već tada pokazivalo da ne vrednuje fizički napor, već potražnju.
To je bio jedan od prvih trenutaka kada je Jugoslavija, iako socijalistička zemlja, počela da oseća logiku ekonomije zabavne industrije. Estrada je postala svojevrsna industrija izvoza, jer su zvezde punile hale od Skoplja do Ljubljane, prodavale stotine hiljada ploča i donosile devize kroz turneje u inostranstvu. U tom smislu, Bregović nije bio samo rok muzičar, već i jedan od najprofitabilnijih kulturnih proizvoda tadašnje države.
Istovremeno, rasla je svest o sve većem jazu između tržišne i društvene vrednosti rada. Rudar je proizvodio energiju bez koje privreda nije mogla da funkcioniše, radnik u fabrici pravio je automobile ili mašine, ali njihove plate nisu pratile značaj njihovog posla. Nasuprot tome, nekoliko večeri na bini moglo je da donese prihod koji je za prosečnog zaposlenog bio nezamisliv.
Četiri decenije kasnije ta dilema nije nestala. Naprotiv, postala je još izraženija. Danas vrhunski sportisti, pevači, influenseri i tehnološki preduzetnici zarađuju desetine ili stotine miliona evra godišnje, dok medicinske sestre, rudari, vatrogasci ili nastavnici često rade za višestruko manje plate. Ekonomija i dalje ne određuje vrednost čoveka prema težini njegovog posla, već prema tome koliku vrednost njegovo ime ili proizvod mogu da stvore na tržištu. Upravo zato rasprava koja je u Jugoslaviji počela poređenjem zarada Gorana Bregovića i običnog radnika ostaje aktuelna i danas - jer pitanje nije koliko je neko plaćen, već zašto tržište jedne poslove nagrađuje neuporedivo više od drugih.
(Telegraf Biznis)
Video: Đedović: Sve strane gube strpljenje u pregovorima o NIS-u, Srbija uradila sve što je do nje
Telegraf Biznis zadržava sva prava nad sadržajem. Za preuzimanje sadržaja pogledajte uputstva na stranici Uslovi korišćenja.