Imala ih je svaka kuća u bivšoj Jugoslaviji: "Ove tri stvari se ne prodaju ako ne gori"
U vremenu u kojem se većina proizvoda raspada nakon jedne sezone i u kojem je sve usmereno na brzu potrošnju, sve češće se čuje rečenica da je nekada bilo bolje. Danas ljudi kupuju ćebad, posuđe, odeću i kućne aparate koji traju samo nekoliko godina, dok su se nekada iste te stvari prenosile s kolena na koleno.
To nije nostalgija za bivšom državom, već vrlo konkretno poređenje dva sveta – nekadašnja izdržljivost bila je pravilo, a današnja krhkost postala je norma. Period bivše države mnogi pamte po stvarima koje su trajale ceo život. Proizvodnja iz tog vremena smatrala se simbolom pouzdanosti i kvaliteta, a mnogi i danas u ormarima čuvaju predmete starije od sebe.
Rasprava na Redditu
Među tim predmetima posebno mesto zauzimaju čuvena ćebad koja su grejala generacije i postala deo porodičnih uspomena. Upravo o tim ćebadima povela se živahna rasprava na Redditu, gde je objava o starom porodičnom ćebetu ponovo otvorila temu o nekadašnjoj izdržljivosti i odnosu ljudi prema stvarima koje se čuvaju decenijama.
Sve je počelo od korisnika koji je objavio fotografiju svog ćebeta i napisao da je to ćebe iz njegovog detinjstva, koje je koristila i njegova majka dok je bila dete. Ta jednostavna rečenica pokrenula je stotine komentara, od šaljivih do emotivnih, ali svi su imali istu nit – priznanje da su ta ćebad bila neverovatno izdržljiva.
Jedan korisnik iz Osijeka to je sažeo u rečenici: – Tri stvari ne prodaješ ako nije voda do grla: zemlju, dukate i Ambasador ćebe.
Drugi je dodao:
– Ne prodaješ ni Gorica posuđe.
Treći se našalio i nekome dobacio:
– Jugonostalgičaru.
Mnogi su delili svoje priče. Jedan korisnik napisao je da je tek nedavno otkrio da se takva ćebad i danas ponegde mogu naći, nakon što mu je majka izvadila jedno iz starog skrovišta.
– Ovo je zlata vredno. Pisalo je na ruskom, mislio sam da je za tamošnje tržište, ali izgleda da su sva bila jednako kvalitetna – napisao je.
Vuteks i Ambasador
Drugi su potvrdili njihovu dugovečnost:
– Imamo je i danas. Izuzetno kvalitetna i topla ćebad kupljena krajem osamdesetih.
Još neko je dodao da i dalje koristi dve – Vuteks Vukovar Dralon i Ambasador:
– Četrdeset godina stare, milion puta oprane i još kao nove.
U jednom od najzapaženijih komentara korisnik je opisao tadašnje radničke uslove u Vuteksu – plate, regres, letovanja, zdravstvene preglede i stambene kredite – i zaključio:
– Jeste li pročitali ovo? Danas je ovo samo san, zvuči nezamislivo.
Naravno, rasprava nije prošla bez polemike. Jedan je napisao da takvi uslovi nisu bili održivi i da su zavisili od državne pomoći, dok je drugi odgovorio protupitanjem:
– A je l’ današnji kapitalizam održiv? Pogledaj SAD. Jugoslavija je mnogima bila trn u oku.
Priča o ćebadima otvorila je i teme o radničkom vlasništvu, nekadašnjim fabrikama i njihovim sudbinama. Jedan korisnik iz BiH napisao je da je radio u firmi koja je bila u vlasništvu radnika, sve dok radnici nisu prodali akcije i izgubili povlastice. Drugi mu je odgovorio da, uprkos tome, sigurno nije imao uslove kao u Vuteksu, što je otvorilo raspravu o jeziku i pravopisu – pa se našao i komentar o „lepoti hrvatskog pravopisa“.
Bilo je i kratkih šala:
– Čuveni Vuteks Vukovar ćebići.
– Brate, skloni to, videće neko da piše Jugoslavija.
– Pravi domoljub bi se radije smrzavao ispod čaršafa nego u novembru koristio takvu deku.
Ipak, većina se složila oko jedne stvari: stara ćebad bila su toplija, prozračnija i daleko kvalitetnija od današnjih.
– Imam jedno Vuteks i nekoliko sličnih. Četrdeset godina u upotrebi i ništa im nije. Nema znojenja kao pod plastikom koja se danas prodaje. Ne znam gde bi se danas moglo kupiti tako nešto, ni koliko bi koštalo – napisao je jedan korisnik.
Šale i nostalgične uspomene
Drugi su dodali da su ta ćebad toliko čvrsta da mogu poslužiti i u najtežim uslovima, dok su neki delili slike, uspomene ili dosetke:
– Bayer? Je l’ to ono protivtenkovsko?
– Imam još jedno, na njemu je Alf.
U završnom delu rasprave javila se i korisnica koja je napisala da poseduje stare Jugoplastikine papuče za vodu, stare više od pola veka, kao i nekoliko Ambasador ćebadi koje i dalje nosi na hemijsko čišćenje.
– Kao da su juče kupljene – dodala je.
Sve te priče potvrđuju ono što mnogi osećaju kada uporede prošlost i sadašnjost – da kvalitet nekada nije bio luksuz, već standard. Ćebe koje traje 40 ili 50 godina, a koristi se svakodnevno, nije samo predmet. To je uspomena, osećaj sigurnosti i dokaz jednog drugačijeg vremena u kojem su i najobičnije stvari imale vrednost koja se merila decenijama.
(Telegraf Biznis)