Hrvati bi da žive od turizma, ali da manje plaćaju kafu na rivi. Mogu li ta dva stava da se pomire?

Hrvatsko primorje / Foto: Pixabay

Vesnici leta svake godine, u Hrvatskoj u jeku sezone, zaista bi mogle biti fotografije računa iz restorana i kafića, koje se munjevito šire putem medija i društvenih mreža. Primorski gradovi godinama unazad "drže cene", jer strancima one nisu visoke i potražnja je velika, ali domaći turisti nisu zadovoljni.

- Stanovnici zemlje koja živi od turizma, bune se protiv uzimanja novca bogatim strancima - započinje Branimir Perković svoj članak, za Index.hr.

Teme za vas

Taj fenomen je zanimljiv i sa društvene strane, kaže on, jer je vrlo čudno da stanovnici države koja živi od turizma imaju nešto protiv toga da se bogatim strancima uzme više para. Svima su "puna usta elitnog turizma", a istovremeno, svi imaju problem s tim što je kafa na Stradunu višestruko skuplja nego u nekom kontinentalnom mestu.

Ljudi postaju zabrinuti zbog toga kako će stranci reagovati na te cene i tvrde da ugostitelji visokim ciframa teraju goste, kao da oni sami nisu sposobni da procene koliko mogu da naplate svoju uslugu.

"Onima, koji su posebno socijalno osvešćeni, smeta što su takve cene za većinu građana Hrvatske previsoke, a navodno svakom stanovniku treba omogućiti da popije kafu na Stradunu ili nekoj rivi za 8 kuna (oko 120 RSD), jer je to njihovo pravo kao građana ove države", piše dalje Perković.

Domaći turisti žele niže cene. Da li je to isplativo ugostiteljima? / Foto: Pixabay

Zašto su, uopšte, te cene toliko visoke?

Odgovor je vrlo jednostavan: zato što mogu da budu.

Očigledno da vlasnici ugostiteljskih objekata, koji stavljaju tolike cene, nemaju problem s popunjenosti lokala, jer da imaju, onda bi ih sigurno smanjili. Kakva je korist od rižota koji košta 100 kuna ako ga niko ne jede? Ili kafe od 30 kuna, ako je niko ne pije? Svakom ugostitelju je u interesu da zaradi, a to ne može ako nema gostiju.

Da gosti stvarno smatraju da su cene prevelike, onda ne bi odlazili u takve objekte. Znači, potražnja za rižotom od 100 kuna, kafom od 30 kuna, picom od 150 kuna, ribom od 300 kuna i tome slično, i te kako postoji. Te cene nisu naročito visoke za jednog turistu iz Nemačke, Italije, Francuske, SAD, Japana, Južne Koreje.

Znate li šta sve morate platiti za dobar sled restoranskih jela? - postavlja Perković retoričko pitanje, i ovako odgovara: "Potrebna je čitava armija vrhunskih kuvara, pomoćnih kuvara, perača, konobara, barmena i zabavljača, a neko se treba baviti i vođenjem samog objekta, narudžbinama hrane za kuvanje, računovodstvom..."

Kako dalje navodi, gotovo sva ta zanimanja su deficitarna i plate tih radnika u sezoni su, za Hrvatske prilike, prilično dobre, posebno ako govorimo o iskusnim kuvarima i barmenima.

Ugostiteljski objekti u turističkim gradovima uglavnom zapošljavaju najkvalitetnije radnike koje mogu da nađu, i u skladu sa tim ih plaćaju, a to sve ulazi u cenu jela. Treba, zatim, uzeti u obzir i cenu zakupa prostora. U centrima gradova, poput Dubrovnika, Splita, Zadra i Pule, sam najam je mnogo skuplji nego u ugostiteljskim objektima izvan centra.

Na umu treba imati i troškove održavanja elitnih objekata u centru. Nije isto održavati lokal iz kraja i elitni restoran u centru grada. Gosti koji će platiti ribu nekoliko stotina kuna, ne žele da sede na jeftinim stolicama. Tu je i lokacija. Nije isto sedeti usred građevina starih nekoliko vekova, s pogledom na more, i usred rezidencijalnih zgrada.

Ništa manje nije važno ni pitanje poreza, piše nadalje Perković za Index.hr. Osim vidljivih poreza iskazanih na računu, PDV-a i PP-a (porez na potrošnju), postoji niz indirektnih poreza koji podižu troškove obavljanja delatnosti i time veštački podižu cenu.

Ali, u svemu je najzanimljivije sociološko pitanje zašto Hrvate toliko zanima koliko će neko naplatiti uslugu/proizvod koji prodaje, koliko je neko voljan da plati za nešto, kako će neko voditi svoje poslovanje, hoće li neko prihvatiti da radi za određenu svotu novca..?

Građani Hrvatske, smatra Perković, vole da određuju i ograničavaju načine na koje neko koristi svoju imovinu. Tako su i uredili državu, pa je Hrvatska prema Indeksu zaštite vlasničkih prava tek 75. država na svetu, u društvu bastiona zaštite privatnog vlasništva kao što su Šri Lanka i Kenija.

To nije ni čudno za državu koja u svom pravnom uređenju ima institut zaštićenog zakupca, što u prevodu znači da neko može biti vlasnik određene nekretnine, ali s njom ne sme da raspolaže kako želi, nego osoba koja tu živi plaća simbolični zakup. Ukratko, zakonom je zabranjeno slobodno raspolaganje sopstvenim vlasništvom.

Gledajući najbolje rangirane države prema Indeksu zaštite privatnog vlasništva, jasno je da se radi o najbogatijim državama na svetu, iz čega proizlazi da je slobodno raspolaganje sopstvenim vlasništvom - ključno za blagostanje. Države koje, kako navodi Perković, bolje štite svoja vlasnička prava, jesu Finska, Švajcarska, Singapur.

(Telegraf Biznis)